Globus

Svijet

Novu krizu inicirao je iznenadni napad Hamasa 7. oktobra pro&scaron;le godine na izraelska naselja prilikom kojeg je poginulo oko 1.200 ljudi, a nekoliko stotina je zarobljeno. Nakon prvobitnog &scaron;oka uslijedila je žestoka odmazda Izraela. Prema dostupnim informacijama u sukobu čiji se prekid ne nazire stradalo je vi&scaron;e od 33.000 Palestinaca, od kojih vi&scaron;e hiljada djece. Propali su svi poku&scaron;aji uspostavljanja primirja, a novu dinamiku donio je napad Irana stotinama bespilotnih letjelica na Izrael (uz minimalnu &scaron;tetu), nakon &scaron;to su izraelske vojne snage bombardovale iranski konzulat u Damasku, prilikom kojeg je poginulo 13 osoba.

Izrael je proglasio nezavisnost u maju 1948. Nedugo zatim uslijedio je rat, iz kojeg je Izrael iza&scaron;ao kao pobjednik uz podr&scaron;ku SAD nad koalicijom koju su činili Egipat, Sirija, Saudijska Arabija, Jemen, Transjordan, Irak i Liban. Uslijedili su novi ratovi 1956, 1967. i 1973. godine, u kojima je Izrael, uz manje ili veće te&scaron;koće, iznova uspijevao da odbrani svoje pravo na postojanje, uz teritorijalno pro&scaron;irenje daleko većeg obima od izvornih planova o veličini jevrejske države.

U kolektivnom sjećanju Palestinaca i drugih arapskih naroda gubitak teritorija i progon stanovni&scaron;tva iz 1948. pamti se kao Nakba (velika nesreća, katastrofa). Događaj koji po svom značaju, čije se posljedice osjećaju do danas, izaziva idiosinkrazije i traume uporedive upravo sa jevrejskim stradanjem u Drugom svjetskom ratu.

Arapsko-izraelski odnosi počeli su da se normalizuju krajem 1970-ih godina. Egipat, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Maroko, Bahrein i Sudan priznali su nezavisnost Izraela i uspostavili diplomatske odnose. Prije izbijanja aktuelnog sukoba bilo je riječi da će Saudijska Arabija i Katar učiniti isto.

Od Islamske revolucije iz 1979. najljući i najneumoljiviji protivnik Izraela u regionu Bliskog istoka je Iran, koji ima suprotstavljene interese sa Saudijskom Arabijom u &scaron;iroj oblasti Persijskog zaliva, kao i sa Turskom na Kavkazu. Zbog toga su neke arapske države, bez formalnog priznavanja Izraela, uspostavile bezbjednosno-obavje&scaron;tajnu saradnju usmjerenu protiv Teherana, u čemu imaju podr&scaron;ku Sjedinjenih Američkih Država.

<figure class="image"><img alt="" height="440" src="https://www.api.fosmedia.me/images/a339bbc1005d4bc1926b1e510edc4c34f2-rszd.jpg" width="680" />
<figcaption>Foto: Demos</figcaption>
</figure>

Nekada&scaron;nji &scaron;ef crnogorske diplomatije i ambasador u nekoliko država Miodrag Lekić u razgovoru za FOS ocijenio je da, uprkos ozbiljnosti situacije, ne izgleda da Iranu ni Izraelu odgovara rat ili&nbsp;nastavak rata između dvije države.

&ldquo;Obje države su proglasile pobjedu u nedjelju ujutro, nakon subotnje noći i ki&scaron;e dronova i raketa koje su iz Irana ispaljene na Izrael. S jedne strane Izrael smatra da je iranski napad efikasno odbijen i da je time potvrdio izraelsku vojnu superiornost. Iran smatra svojom pobjedom da je imao snage i smjelosti da napadne Izrael. Da je time Iran na neki način spasio čast zemlje i revan&scaron;irao se za nedavno izraelsko bombardovanje njihove ambasade u Siriji kada je poginulo nekoliko visokih ličnosti iz vjerske i vojne strukture. I velike sile involvirane u bliskoistočnu krizu, SAD prije svega,&nbsp;protive se nastavku rata, odnosno vojnom odgovoru Izraela&rdquo;, kazao je Lekić.

Po svemu sudeći nastavak rata je zaustavljen, smatra on, dodajući da ostaje neizvjesno do kada.

&ldquo;U svakom slučaju napad Irana na Izrael predstavlja novu stranicu konflikta na Bliskom istoku. I to je, bez sumnje, lo&scaron;a vijest&rdquo;, jasan je Lekić.

Na pitanje koliko je smislena teza da se sukob Izraelaca i Palestinaca pojednostavljeno svodi na pitanje ko će upravljati Jerusalimom, na&scaron; sagovornik odgovara da vjerska dimenzija rata postoji sasvim sigurno.

&ldquo;Ipak, geopolitička strana, dakle ona dramatično životna u tom vi&scaron;edecenijskom sukobu jeste primarna. Jerusalim ostaje&nbsp;jedan element, istina izuzetno važan, ukupnog spora između Jevreja i Palestinaca&rdquo;, navodi Lekić.

&ldquo;Plan o formiranju dvije države je pravac kojem treba težiti&rdquo;

Kao održivi kompromis odavno je predloženo stvaranje nezavisne palestinske države, tzv. rje&scaron;enje dvije države, pri čemu bi Pojas Gaze i Zapadna obala činili gro nezavisne Palestine. Tu soluciju prihvatio je Palestinski oslobodilački pokret 1982. godine, insistirajući na granicama iz 1967.

Međutim, sve vi&scaron;e političara, analitičara i diplomata smatra da rje&scaron;enje sa dvije države, nakon svih ratova od 1948. godine naovamo, vi&scaron;e nije moguće ni izvodljivo u praksi. Izraelci insistiraju da bi nezavisna Palestina bila egzistencijalna prijetnja zbog terorističkih napada, dok Palestinci navode da su dali previ&scaron;e teritorijalnih ustupaka u ranijim pregovorima.

<figure class="image"><img alt="" height="396" src="https://www.api.fosmedia.me/images/65e1d29b773107cb110af825677108db802-rszd.jpg" width="600" />
<figcaption>Foto: sauer-thompson.com</figcaption>
</figure>

Takvo mi&scaron;ljenje ne dijeli lider Demosa, već ističe da, iako očigledno te&scaron;ko ostvarljiva, formula dvije države jeste pravac kojem treba težiti u postizanju krajnjeg rje&scaron;enja.

&ldquo;Plan o formiranju dvije, odvojene države bi trebalo da je pravac kojem treba težiti&rdquo;, smatra Lekić.

Crna Gora pripada grupi evropskih zemalja koje priznaju Palestinu (uz Srbiju, Albaniju, Bugarsku, Bosnu i Hercegovinu, Poljsku, Rusiju, Če&scaron;ku i jo&scaron; neke), a u Podgorici postoji palestinska ambasada. Palestina u Ujedinjenim nacijama ima status posmatrača. Od 194 članice UN-a ukupno 140 priznaje Palestinu.

Pravila u međunarodnim odnosima po&scaron;tuju se malo ili nimalo

U 20. vijeku evropske kolonijalne sile, u prvom redu Velika Britanija i Francuska, iskoristile su kolaps Osmanskog carstva da bi pro&scaron;irile svoje imperije i na Bliskom istoku. Poslije Prvog svjetskog rata i osnivanja Dru&scaron;tva naroda dobile su mandat da upravljaju teritorijama Sirije, Palestine, Jordana, Libana, Iraka&hellip; Tragovi britanske i francuske vlasti traju decenijama kasnije.

Kritičari kolonijalizma ukazuju na istu gre&scaron;ku koja je počinjena u Africi - da su granice koje su postale međudržavne iscrtavane bez uvažavanja etničkih, jezičkih, kulturnih, pa i religijskih različitosti. Upravo u toj činjenici može se pronaći uvjerljivo obja&scaron;njenje za permanentne krize i sukobe, jer su oni služili zvaničnom Londonu i Parizu (donekle i Rimu) da održavaju vojno prisustvo, posreduju u rje&scaron;avanju sporova i prodaju oružje zaraćenim stranama.

&ldquo;Istorijske činjenice govore da su poslije pada Otomanske imperije krajem Prvog svjetskog rata evropske zemlje u obliku ratnog plijena zauzele i podjelile arapske zemlje na Bliskom istoku. Ove činjenice ukazuju na&nbsp;određene odgovornosti novih kolonizatora. Iako su zatim stvoreni novi zapleti sa novim akterima i odgovornosti&nbsp;koje&nbsp;traju do dana&scaron;njeg dana&rdquo;, kazao je Lekić.

Interesi najmoćnijih država na svijetu su suprotstavljeni, političke i diplomatske borbe odvijaju se na svim meridijanima. Diskutabilno je da li u takvim međunarodnim okolnostima postoji realna &scaron;ansa da se uspostavi mir na Bliskom istoku.

Sa tom konstatacijom saglasan je i Lekić, ocjenjujući da se sve de&scaron;ava u vremenu kada se malo ili nimalo&nbsp;po&scaron;tuju pravila u međunarodnim odnosima.

&ldquo;Bolji odnosi među velikim silama daju veće izglede postizanju trajnijeg rje&scaron;enja. Takođe, vraćanje autoriteta međunarodnim organizacijama, prije svega Ujedinjenim nacijama, mogao&nbsp;bi biti značajan momenat u korist mira i pravednog rje&scaron;enja. Svakako odgovornost je, možda i najveća, na samim akterima na Bliskom istoku. Ko će prevladati u daljem procesu, realisti ili ekstremisti, te&scaron;ko je predvidjeti&rdquo;, zaključio je za FOS Miodrag Lekić.