Kultura

Magazin

Neboj&scaron;a Dugalić prvak drame Narodnog pozori&scaron;ta u Beogradu, jedan od najangažovanijih srpskih glumaca, profesor na Fakultetu savremenih umjetnosti, ističe da je saradnja sa glumcima Gradskog pozori&scaron;ta na projektu Vide Ognjenović bila odlična, te da su se trudili da ispričaju priču i o onome &scaron;to je stvarala&scaron;tvo, poezija, literatura i istorija.&nbsp;Želja im je bila da publiku zainteresuju da se vrati u taj period s kraja 18. i početka 19. vijeka, kada su se de&scaron;avala mnoga istorijska previranja, da se podsjetimo nekih događaja i da ih odmjerimo sa svojim vremenom.

<ul>
	<li>Premijera predstave &quot;Nadpop Kojović&quot; u režiji Vide Ognjenović održana je početkom sedmice. Kakvi su utisci, kako je publika regovala?</li>
</ul>

Utisci sa premijere su jako lijepi, ba&scaron; sam prijatno iznenađen. Predstava traje sat i 50 minuta i sve vrijeme, zaista, bila je onako jako velika ti&scaron;ina i pažnja u publici, &scaron;to znači da, bez obzira na to trajanje, ljudima nije padala pažnja i tačno su reagovali na sva mjesta gdje je trebalo, tako da mi je jako drago &scaron;to je trud urodio takvim plodom. Nadam se da će predstava živjeti, da će se igrati jo&scaron;.

<ul>
	<li>Kako ste zadovoljni saradnjom sa glumcima Gradskog pozori&scaron;ta?</li>
</ul>

Saradnja je bila odlična. Uvijek me obraduje, a to je onako malo i profesionalna deformacija, po&scaron;to se dugo već bavim pedagogijom, kad vidim da se pojavljuju neki mladi ljudi koji stvarno imaju jako lijep potencijal i jako lijepo se razvijaju. Mogli smo potpuno slobodno da se zaigramo bez obzira na tu razliku u godinama i iskustvu. Stvarno smo uživali i lijepo se nadovezivali jedni na druge, a to je neki osnovni preduslov da neki zajednički kreativni proces da dobar rezultat. Tako da stvarno hvala im na tome i hvala na pozivu da uop&scaron;te igram u ovoj predstavi.

<ul>
	<li>Tumačite lik Antuna Kojovića obrazovanog sve&scaron;tenika, erudite, filantropa, pjesnika, za kojeg ste, pripremajući se za predstavu, rekli da je bio ispred svog vremena. Iz istorije znamo poneke podatke o njemu.&nbsp;Neobičan čovjek, kako ste ga vi doživjeli?&nbsp;</li>
</ul>

Vida Ognjenović se nije trudila da pi&scaron;e striktnu biografsku dramu, dosta toga jeste bilo zasnovano na njegovoj biografiji, ali je prije svega zanimao on kao jedan ogroman duh svoga vremena, svoje epohe, u jednoj maloj sredini u velikoj nesrazmeri sa njom. Poku&scaron;avao je i uspijevao da tu malu sredinu nadahne svojim vidicima, svojim iskustvima, svojim znanjem, da donese neki njemu znani svijet u taj prostor. Da pokažemo kako je on sa tom sredinom uspijevao da se istovremeno i bori, da okupi oko sebe neke ljude koji su ga pratili tako kako su umjeli. Jako je zahvalno u dramskom smislu tumačiti takav jedan lik, zato &scaron;to se kroz takvu jednu priču mnogo toga univerzalno ljudskog prepoznaje i vidi, i možemo u stvari da mnogo toga vidimo i u nama samima, iako je razlika između njega i nas dva i po vijeka.

<ul>
	<li>Kojović je živio gotovo vijek, drugu polovinu 18. i skoro cijelu polovinu 19. vijeka. Koliko može stati u tako dug život tako nesvakida&scaron;nje pojave? &Scaron;ta se naučili od Kojovića?</li>
</ul>

To su neke vazda žive i prisutne problematike u istoriji koje i mi danas živimo na novi način, u drugoj formi, ali u su&scaron;tini uvijek postoji ta neka tenzija, to neko trvenje, taj nadolazak ideja koje mijenjaju jedan svijet, jedan prostor. To je bila epoha na razmeđu, taj period Francuske revolucije i mnogo toga se mijenjalo u cijelom svijetu. Mnogo toga je ta Francuska revolucija pokrenula u drugim zemljama i u odnosima tih velikih sila i nekako se cijela Evropa prepakivala na jedan novi način, pa to naravno nije moglo da ostane bez odjeka ni u takvoj jednoj sredini. Ali je zanimljivo u stvari &scaron;ta sve proizađe iz jednog istorijskog konteksta i svih onih sila i tenzija i pritisaka koje to vrijeme sa sobom nosi, &scaron;ta ono u stvari rađa u tim nekim pojedinačnim sudbinama, tim malim ljudima, tim velikim duhovima, cijelom tom podneblju, mentalitetu. Koje su to novine koje se porode u duhu jednog vremena usljed takvih novih nekih duhovnih sjemena i kretanja koja su se de&scaron;avala. Tako da eto, to smo se nekako trudili, a da opet ispričamo priču i o onome &scaron;to je stvarala&scaron;tvo, &scaron;to je poezija, &scaron;to je literatura, &scaron;to je istorija.&nbsp;

Iz predstave &quot;Nadpop Kojović&quot; (Foto: Grad Teatar)

Jako mi je bilo drago i prijalo &scaron;to smo mogli da se bavimo jednim slojevitim tekstom u kom ima mnogo, mnogo različitih nivoa na kojima smo insistirali i to se uvijek prepozna kao jedno novo otkriće koje nas pobudi da se zainteresujemo, da eventualno se vratimo na taj period. Da ne&scaron;to pročitamo, da se podsjetimo nekih događaja i da ih odmjerimo sa svojim vremenom.

<ul>
	<li>&Scaron;ta mislite da li bi se Kojović sna&scaron;ao u ovom vremenu sumanute i nepotrebne brzine, medijske i svake druge?</li>
</ul>

Pa pitanje je, on u predstavi kaže da mu se često pričinja neka daleka budućnost i da ga pohodi neka daleka budućnost i da on mnogo razmi&scaron;lja o tome kakav će svijet biti za nekoliko vjekova unaprijed. I to i jeste ustvari negdje, svi se mi pitamo i u svom vremenu kako će izgledati generacije za 50 godina, 100 godina, mislim kako će izgledati uop&scaron;te svijet, s obzirom na ovaka zbivanja i de&scaron;avanja, gdje će sve to otići, gdje će sve to zavr&scaron;iti. &Scaron;ta smo mi to doprinijeli u svom postojanju, &scaron;ta smo učinili, &scaron;ta smo ostavili nasljednicima, u nasljeđe, &scaron;ta će oni s tim, kako će se izboriti, &scaron;ta će iz toga izaći. To su neka pitanja koje su vazda živa, pogotovo kod ljudi takvog kova kakav je bio Kojović, čovjek ogromne erudicije, znanja, iskustva, vi&scaron;estruko darovit. Između ostalog vidimo kroz jednu ličnost kako mnogi tokovi u stvari dobijaju neke svoje nove smjernice za neku istoriju kojoj smo mi sada svjedoci.

<ul>
	<li>Sve če&scaron;će Vas gledamo u televizijskim serijama. Čini se da se snima kao nikad? Je li to dobro? Ide li na u&scaron;trb kvaliteta?</li>
</ul>

Nekada zaista iz kvantiteta proizilazi i kvalitet. Ono &scaron;to je dobro u toj hiperprodukciji &scaron;to je ona prije svega omogućila da postanu vidljivi mnogi mladi ljudi sa svojim velikim potencijalima i talentima. Važno je da ta hiperprodukcija nije bila tako monolitna, nije bila tako predvidljiva i očekivana, već je ona porodila mnoge dobre plodove. Bilo je tu naravno svega, ali se dogodilo zaista mnogo ozbiljnih pomaka na planu kinematografije. Čak prilično veliki procenat tih ostvarenja je bio dobar. S obzirom na broj snimljenih serija, vi možete zaista da izdvojite barem trećinu ili četvrtinu nečega &scaron;to zaista zaslužuje najozbiljniju pažnju, a to je ozbiljan rezultat u umjetnosti koja je uvijek neizvjesna. Vi možete uložiti svoj najbolji trud, najbolji talenat, a da ne&scaron;to ne ispadne ba&scaron; tako dobro. Od mnogo nepredvidljivih okolnosti zavise na&scaron;i rezultati, ali evo imali smo sreće da se dogodilo dosta toga lijepog i kvalitetnog.&nbsp;Jeste možda previ&scaron;e toga pu&scaron;teno u opticaj za kratko vrijeme, onda ljudi ne stižu prosto da registruju često &scaron;ta je, koja je serija, &scaron;ta gledamo, ali s druge strane oni koji su malo probirljivijeg ukusa vrlo će dobro uočiti razlike u kvalitetu i izabrati one stvari koje su dobre. Tako da je, čini mi se, za svakoga bilo po ne&scaron;to i to je dobro, to bi trži&scaron;te i trebalo da bude.

<ul>
	<li>Da li je ta proizvodnja velikog broja televizijskih serija odvlači ljude od pozori&scaron;ta?</li>
</ul>

Mislim da ne. Naprotiv, recimo, mislim da se mnogo ljudi zainteresovalo za pozori&scaron;te upravo zahvaljujući tom velikom prisustvu nekih novih lica, novih glumaca i zahvaljujući nekim zaista dobrim ostvarenjima unutar svih tih projekata. Onda su se ljudi zainteresovali da te ljude vide i na sceni, da ih vide u pozori&scaron;tu, da ih vide uživo. Tako da pozori&scaron;ta su sad u Beogradu uglavnom puna. Ja ne znam kada sam posljednji put oti&scaron;ao da gledam neku predstavu, a da je bila sala poluprazna. Uglavnom se dosta ide u pozori&scaron;te i vjerujem da je to možda jedan od benefita koji je ta produkcija donijela i samom pozori&scaron;tu.

<ul>
	<li>Osim glume, bavite se i pedagogijom &ndash; predajete na fakultetu. &Scaron;ta je izazovnije, gluma ili profesura?</li>
</ul>

Pa podjednako. Zavisi prije svega od teksta i ekipe sa kojom sarađujem. Ne pravim tu neku bitnu razliku između pozori&scaron;ta i filma i televizije. To je sve jedna ista umjetnost i jedino &scaron;to je prednost televizije kao medija to &scaron;to je kroz televiziju prosto omogućena veća dostupnost. Pozori&scaron;te uvijek dođe da gleda 300 - 400 ljudi, i koliko puta da odigrate predstavu da bi je vidjelo hiljadu ljudi. A ovde jedanput&nbsp; i imate domet do jako velikog broja gledalaca. To je samo neka tehnička pogodnost televizije kao medija, ali u su&scaron;tini istim stvarima se bavimo i u pozori&scaron;tu i na filmu, samo eto, malo tehnologija drugačija i drugačiji dometi

<ul>
	<li>Mustafa Nadarević jednom&nbsp; je rekao da je poziv glumca čemeran? &Scaron;ta vi kažete, za&scaron;to je imao takav stav? Je li lako ulaziti u toliko karaktera, igrati i uloge koje ne želite ponekada, a morate?</li>
</ul>

Vjerujem da je mislio na sve nabojano, na sve zajedno. Svaki poziv je ustvari i svako bi u svom pozivu mogao da kaže, da je to muka, te&scaron;ko. Za&scaron;to za glumu? Zato &scaron;to je umjetnost delikatna, jer u umjetnosti je mnogo toga nepredvidljivog, mnogo toga neizvjesnog. Da li će to oko čega ste se mnogo potrudili imati takav odjek kakav očekujete? Da li će to nekom značiti? Da li će to biti primljeno kako treba? Prosto sav smisao tog stvaralačkog rada je u tome da dopre do neke publike, da ostvari neki dijalog. A vi to nikada u startu ne znate da li će se zaista i dogoditi. I koliko god se trudili, da li ćete ba&scaron; sve uraditi kako valja ili na način kako očekujete prihvatiti vas publika. I onda je to jako te&scaron;ko, vi uložite, date cijelog sebe, sagorite u nekom stvaranju, uvijek se pitajući da li to nekom treba uop&scaron;te.&nbsp;

<img alt="Dugalić" src="https://rtcg.me/upload//media/2024/1/21/19/57/239/1623372/resize/1623375/dugaii_558x900" title="Dugalić" />Dugalić (Foto: Grad teatar)

Tu je i generalno odnos prema kulturi koji je prilično problematičan svuda, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Jedino &scaron;to negdje u svijetu su od umjetnosti uspjeli da naprave industriju koja i trži&scaron;no funkcioni&scaron;e dobro i zbog toga prosto neke stvari opstaju i traju i vidljive su i u njih se ulaže. U principu kultura je najče&scaron;će slabo isplativa, da ne kažem neisplativa. Neko je rekao, kultura je skupa, ali je mnogo skuplje kad je nema.&nbsp; Uglavnom se doživlja kao neki balast koji treba servisirati, kada treba staviti sve to na papir, podvući crtu koliko ko&scaron;ta, svakome to djeluje kao ne&scaron;to jako skupo i nije lako dobiti neka sredstva za kulturu. Sreća je, naravno, kada oni koji su kreatori neke kulturne politike ili koji su postavljeni na neka odlučujuća mjesta, umiju da prepoznaju značaj kulture i znaju za&scaron;to je važno ulagati u to, za&scaron;to je važno obezbijediti sredstva.

To nije samo pitanje njegovanja neke usputne zabave, to je pitanje brige o duhovnom zdravlju&nbsp;jednog naroda, jedne zemlje, vaspitavanju ukusa. To je jako važna stvar, jer iz neukusa proizlaze mnoga zla

To nije samo pitanje njegovanja neke usputne zabave, to je pitanje brige o duhovnom zdravlju&nbsp;jednog naroda, jedne zemlje, vaspitavanju ukusa. To je jako važna stvar, jer iz neukusa proizlaze mnoga zla, iz toga &scaron;to nemamo dobro iskustvo kulture, iskustvo da se kroz sva ta pitanja koja se kroz umjetnost postavljaju i otvaraju ne doživljavamo kao ona koja su nam egzistencijalno važna. Kada se o tome vodi briga, onda se vide mnogi dobri rezultati.

<ul>
	<li>&nbsp;Imate petoro djece. Hoće te li biti radosni ako se neko od njih odluči za &bdquo;čemerno&ldquo; zanimanje?</li>
</ul>

Za sad nije niko pokazao interesovanje. Naravno, roditelji su tu da podrže i da pomognu djeci da ostvare najbolje svoje potencijale, &scaron;ta god to bude. Nekim putem moraju da krenu, tako da mislim da je prije svega važna ta podr&scaron;ka i pomoći im kako da prepoznaju u stvari svoj put, objasniti im koliko se može, sve ono &scaron;ta ih čeka, naučiti ih da dobro razmisle o svemu prije nego &scaron;to ne&scaron;to odlučuju.&nbsp;Na kraju svi smo mi negdje birali po nekoj intuiciji, po nekom osjećanju da nas to zanima, da bismo voljeli da budemo dio nekog svijeta, onda se suočimo sa mnogim stvarima koje nismo predvidjeli, pa nekako opstajemo u tome, snalazimo se, guramo, izdržavamo, tako da eto, vidjećemo.

<ul>
	<li>Možemo li vas očekivati u jo&scaron; nekom projektu u Crnoj Gori?</li>
</ul>

Zasad ne, ova predstava će se igrati jo&scaron;, ljetos u Budvi, na Grad teatru. To je ono &scaron;to su planovi sa ovom predstavom, a kasnije ću vidjeti. Da li će biti prostora za neki novi projekat? Da li će biti prostora. Ovo je sad ispalo tako da sam imao neki luft, pa sam mogao da se uklopim zbog nekih pomjeranja drugih projekata. Jako mi je drago &scaron;to je ispalo tako, jer evo, mogao sam ovdje da radim nove predstave, ali eto, ako bude uvijek drage volje, uvijek sam volio da dođem ovdje.&nbsp;

Izvor: RTCG